...Rubikon

Evo Lucije...

Quo Vadis? — Autor harmakhis @ 19:44
Laughing
Evo šta se desi kada meni zaista postane dosadno........
 
 
Počelo je sa par malih majmuna koji se uspravljaju na stražnje noge i nervoznim pogledom šaraju po moru visoke trave. Bio je dovoljan samo jedan pokret u daljini da uz panične krike pohitaju nazad. Na Drvo. Tu su negde već počinjali da pizde, u silnom haosu neko je nekoga navukao na lakat pa je ovaj drugi, budući slabiji dohvatio neku motku te odvalio Jačeg po labrnji...

Šta se dalje dešavalo stvarno nam nije jasno jer prethodna hipoteza deluje...hm, uopšte ne deluje. No bilo kako bilo, uglavnom se znalo ko je Ko i ko bi hteo da postane Ko morao je tu i tamo neKoga da odvali po glavi. Pokazaše se neverovatno domišljati u medjusobnom prosipanju mozgova pa su oštrili, prekrajali, dodavali, bacali...Nije više bilo dovoljno mlatnuti kojeKoga i mlatnuti ga još jednom za svaki slučaj. Ne, počelo bi ritualnim podbadanjem koje se završavalo probadanjem i obaveznim propadanjem nekog od učesnika ove divne nove igre. Izgleda da je prvi impuls razvoja njihovog mozga bio podstaknut zadivljujućim novotarijama u kokanju nekoga po glavi. Baš kada su ženke zabrinuto promatrale poslednju grupicu koja se zdušno i veselo mlatila ispod Drveta, pojaviše se Zubi i Kandže. Jedan od pretendenata na poslednje Ko nije ovo primetio i puštao je pobednički poklič za braćom koja su petama vetra izvetrila u sigurnost krošnje. Negde na pola svog pobedničkog plesa, mahnito mlatarajući kvrgavom batinom preseče ga osećaj da nešto nije u redu. Da li se refleksno okrenuo i zamahnuo misleći da jedan od njegovih čnii to isto tik iza njegovih ledja ili se jednostavno sapleo nikada nećemo saznati. Kako god, cica-maca je dobila po njokalici i zastala u čudu. I on je zastao u čudu. Svi su zanemeli u čudu. Gle čuda, nije uspeo da zamahne drugi put.

Kao po komandi vesele igre su prekinute u narednim danima i glavna preokupacija postade mržnja prema cica-maci koja izazva artikulisani bes što ih opet podstaknu da zajedno rade na ideji. Imali su cilj. Medjutim, negde u trenutku kada je Zver ispuštala poslednji dah, nadjačana samo brojem i organizacijom (*u smislu udrimo zajedno pa šta bude), neko pomisli kako sve Zveri treba potamaniti jer nikad se ne zna! Da su tad imali sveca i kobilu sigurno bi joj pukao kolan. Ovako, pucale su samo koske, njhove i tudje.
A Svet je polako postajao opasno mesto....
 
 

Prolazile godine, vekovi, milenijumi. Vaistinu, niko gi nije brojao ali da jeste upravo bi tako rekao. Zemlja se okretala oko same sebe i ove jadne zvezde koja je silom prilika prisustvovala svemu sto sledi (naime, Sunce se dva puta zaletalo u Crnu Rupu, Zemlja ima hronicnu vrtoglavicu a ostatak Sunčevog Sistema uporno odbija ponude za razvoj). Tako je zakon Batine i Zuba lagano poprimao interStelarne razmere. Pleme je raslo, mnozilo se, delilo...plemena su rasla, množila se, delila...Ode svako što je dalje mogao, posle silnih sukoba i dokazivanja ko je bio Prvi. Neki su pobeleli, drugi su posiveli, treći su otkrili točak a četvrti su naleteli na polje čudnog rastinja( i dalje se vodi polemika treba li ih proglasiti za prve svemirske putnike). Lagano ali neminovno Tera se terala ka tu gde jeste danas i sad, što bi rekli Ovi što su izmislili Vreme...

 

Sve ovo je moglo da se završi mnogo drugačije da Pleme nije zaključilo kako mu je dosta potucanja po okolini, spavanja po drveću i jož koječega.To je bilo to-stadoše da ostanu. Neke mudre glave današnjice podržavaju mišljenje da je zaustavljanje i utvrdjivanje u tamo nekoj dolini (koja je obilovala vodom, suncem, drvećem sa slatkim plodovima i pokoje nervozne zivuljke dugih ocnjaka) predstavljalo odlucujuci korak u evoluciji danasnjih Zemljana(s druge strane, neke mudre glave zbore da je silazak sa Drveta bio djavolski losa ideja a ima i onih koji misle da uopste nije trebalo izlaziti iz okeana). Na stranu sve to, Pleme je konacno bilo sigurno;divljaci u izobilju, bistra voda, prijatna klima. Podigli su sebi zaklone od kise i hladnoce i udobno se smestili. Kako vise nisu bili prinudjeni da posmatraju vrhove travki ne bi li otkrili potencijalnu opasnost, setili su se da spuste pogled te otkrili kako trava raste iz tla i da se moze naterati da raste tamo gde oni hoce i samo one koje im se svidjaju. Zaista, mnogo su napredovali i prosto je neverovatno do kakvih su sve genijalnih zakljucaka dosli posmatrajuci svet oko sebe. Imali su vise slobodnog vremena pa ih je, logicno, bilo sve vise i vise i vise[~o~o~o]...Odgoj stoke i kojekakvih jestivih travki brzo je usao u sklop sistema prehrane i sve je billo sjajno, ama bash bash sjajno...
Pa ko je onda zajebo stvar?!?

 

 

Treba uzeti u obzir da vode poreklo od grupice malih cupavih loptica koje obuzete strahom pilje preko visoke trave. Da nisu bili toliko namcorasti i nenormalni verovatno bi otkrice batine upotrebili za nesto vise od "sa'cu-te-pocepam-iiikkkk!

!!"...naravno, da su znali za GenEtiku i da su imali uvid samo u delic ovoga sto je proizislo iz onoga verovatno bi coporativno preduhitrili lemingE...

Bilo kako bilo, gajili su, klali, jeli, spavali, razmnozavali se, s vremena na vreme vrsili redukciju populacije na vise puta opisan nacin i trajalo je neko vreme. A onda su se pojavili susedi. Bilo je to mracno doba, uglavnom zato sto su jedni drugima namicali mrak na oci, ali ubrzo i to postade samo razonoda. Pojavise se prvi znaci osecaja pripadnosti; sada su vrsili iskljucivo redukciju populacije onih drugih. i nastade Harmonija. I pade noc i dodje dan drugi i neko pogleda u nebo i zamisli se...

 


Izmedju obala i bregova

Quo Vadis? — Autor harmakhis @ 19:16

Gospodar sam svojih koraka

gost puta kojim ostavljam tragove

ne razmišljam o večnosti dok osvajam daljine

pevam svakoj krošnji pod kojom počinem

 

Zaboravljam sve češće kuda sam krenuo

ne bole me više ni odlasci ni vraćanja

samo tuga ima onaj ukus vina

koje se pije uz violine i prijatelje

 

Davno su nas proklele Vile 

da ostanemo zavejani izmedju obala i bregova

nedorečeni, nadglasani ehom sopstvenog glasa

što putuje i kada nam kosti izbele

postanu prah

izmedju obala i bregova

 

 


DvadesetPeti Sat

Quo Vadis? — Autor harmakhis @ 00:42

Ima dana kada ne pisem, ne citam, ne vidim, ne znam...pojavi se neka geometrijska sara, nije crna, vise je kao odsustvo svih boja...mozda bih je mogao uporediti sa cuvenim crnim rupama;ne vidimo je ali znamo da je tu zato sto jede i guta i prozdire...opet, cirkulacija vremena, zakon odrzanja materije i energije...tako da se ne forsiram bespotrebno, van nekog efektivnog okvira. Ustvari, ne zelim biti usiljen, to se nekako odmah oseti. Nego, bas mi sad navire nesto sto bih hteo podeliti...

 

Jutros sam docekao zoru rasirenih ruku

prelio se sjaj preko ivice sveta

beskraj je pevao zaboravu

a ja sam gledao sklopljenih ociju

nag, slobodan, srecan...

 

Ne mogu sakriti nista od Vas setnih dusa...kao i uvek, ljubav je ta koja pokrece planine(sad ocekujem Stepskog Vuka i neku Njegovu TekToniku), izmesta rokove u neke nove tokove i tako...bez ijedne mrvice Sumnje mogu reci, pohvaliti se, zapevati da me ceo Kosmos cuje...srecan sam! Zelim Vam svima izmamiti osmehe tako da cu pisati i pisati i opet-pisati. Ziveli!!!

 


ShapeShifter

Quo Vadis? — Autor harmakhis @ 00:52
silence was uncomfortable...omnious...
hurrying rivers in their liquid attention
the spell of deathless dream was upon them
like a tender grace of smiling incarnation

there was no menace in the night's silver calmness
shadows rested quietly in the charm of the woods
thrilled with a sense of strange adventure
I'm capturing horizons blinded by fog
overawed by a strange, yet delicious, shyness....

she brought the night
and by the night was brought....

 

 


..vozZzZzZzZz.......

Generalna — Autor harmakhis @ 01:12

Ima dana kada se sve kockice slože

istrčim iz kože, kao psovka sa jezika sletim

digne se prašina, vetar zaore oblake

svako čudo za tri dana

a bilo je dana...

...ljubavno pismo...

Generalna — Autor harmakhis @ 23:58

...nemiran kao prolećni lahor noćas zaobilazim prostor i vreme. U jednom dahu prevario sam sve zakone fizike i jedina stvarnost, jedino ovde i sada jeste ritam tvog disanja dok zakopčana u san privijaš ledja uz moje grudi. Znaš li da ti je vrat dug tačno tri poljupca i dva kratka uzdaha izmedju njih? Nisam još uspeo da izbrojim koliko imaš osmeha jer svakim prekineš nit stvarnosti i uciniš ovaj svet sjajnijim. Evo me tu, na granici svetlosti i senke, stojim i čekam da me uvučeš u san kroz odškrinuta vrata, baš kao sto si ušla u moj život....

   Pojavila se iz hladne zime, nenadano, kao što uglavnom i biva. Virila je ispod kaputa crvene boje kao iz nekog drugog sveta, širom otvorenih očiju ispisivala note u hladnom vazduhu. Pisala je priču a ja sam čuo muziku. Razumeli smo se.

   Ostala je tu u proleće, sa rukom zavučenom u moju, prepletenih prstiju poput ukrštenice. Oprezno, poput srne, spremna za beg na prvi pucanj, takla je neke stare ožiljke i rekla kako želi da postanu njeni. Sevne ponekad ona stara gorčina, ne da se tako lako. Ali, sve redje. Sve manje mi smeta. Ne prodire više toliko duboko i bolno. Svet dobija boje radjanja i klija, klasa, mrmori kao planinski potok ušuškan u stenu, pronalazi put kroz kamene oštrice ka nekoj novoj dolini, da postane sila i ostavi trag. Nečujnim korakom hodi uz mene, tako svoja a opet pomalo i moja, dovoljno da budem sit i čio i nikada više ne poželim da ostanem sam...

...nestvarna poput vremena i prostora noćas si odjedrila u neki lep san koji te kao magični ćilim doneo meni, da otvoriš oči u moje oči i spustiš usne na moje usne. Diši sa mnom....


II

Generalna — Autor harmakhis @ 15:28

Šator od zvezda-Dom

smeh i žubor reke

flert vodoskoka i mesečine

u senkama ševara

opevaće noćne ptice



Sedim u svojoj duši

kao veslač u čamcu

oplivaću svet dubokim udahom

premoriti mora ili im se dati

udaviti se u vrču vina

slatkog kao tajna

gorkog kao izdaja



Ogrej se na mojoj vatri

odsanjaj san na jastuku od Nesna

širem od Svemira zajedno sa mnom

otpij sa izvora moje duše

tek toliko da utolis zedj!

Ostavi za žedne što stazom dolaze


Ja cu te zauzvrat pustiti da odeš.

Ispraticu te u zoru

osmehom od svih onih reči

koje izdajnicki zastanu u grlu



Idi bez osvrtanja

znaš da imaš gde da se vratiš

ako ikada ponovo poželiš da me nadješ

da otpiješ još jednom sa izvora moje duše

dosanjaš san na jastuku od Nesna

širem od Svemira

zajedno sa mnom... 


hvala

Generalna — Autor harmakhis @ 14:53

   Želim da se zahvalim Čoveku koji me je uputio na ovo mesto, da podelim što imam sa onima koji hoće da čuju. Posle izvesnog vremena, padovi, odlasci i vraćanja učiniše me ne toliko zatvorenim koliko opreznim. Da mogu živeti hiljadu godina iskoristio bih vreme da naučim sve što sam ikada želeo, lagano, temeljno, u ritmu svoje duše. No, kako se to neće desiti iskoristiću ovo vreme koje mi je dato da uzvratim, dam ono najlepše iz sebe. To neće biti usmeren proces za koji sam već empirijski ustanovio da nije delotvoran a u nekim situacijama nosi obeležja zle kobi. Jednostavno, raširio sam ruke i zakoračio, bez straha, želja i očekivanja. Nosim tugu kao podsetnik, osmeh kao pozdrav, pesmu kao znak raspoznavanja i vreću punu sitnih darova za svu veselu decu koju srećem na ovom putu. Hvala još jednom Stepski Vuče, za ovaj divan i nesebičan dar!

 

Drugujemo, Vetar i ja

stari poznanici, večni saputnici

ispijamo vino iz vrča sudbine

upredeni u šapat na krovu sveta

 

Omadjijani harmonijom reke i obale

spašavamo Mesec iz mreže ribara

Daruje nas biserima majka svih zaborava

raspredena u Zvezdane struje

 

Kad zasja plamen na nekoj strani sveta

sva slova u kalendaru

od stida, sreće ili možda samo vina

dobiše crvenu boju

 

 

 

 

 

 

 


I

Generalna — Autor harmakhis @ 00:21

 

 

Kada prodju dani
ispresecani kišom
           otečeni od kaiša besanih noći
otvoriću vrata
sebično i zauvek

Zaveden daljinom
            prevaricu jedne oči poslednji put
da me više ne vide

Zatečen u pokretu
poput drevnih crteža
          iščupaću strelu iz bedra
                  pokupiti sve svoje pesme
i otići bez pozdrava

Powered by blog.rs