...ljubavno pismo...
...nemiran kao prolećni lahor noćas zaobilazim prostor i vreme. U jednom dahu prevario sam sve zakone fizike i jedina stvarnost, jedino ovde i sada jeste ritam tvog disanja dok zakopčana u san privijaš ledja uz moje grudi. Znaš li da ti je vrat dug tačno tri poljupca i dva kratka uzdaha izmedju njih? Nisam još uspeo da izbrojim koliko imaš osmeha jer svakim prekineš nit stvarnosti i uciniš ovaj svet sjajnijim. Evo me tu, na granici svetlosti i senke, stojim i čekam da me uvučeš u san kroz odškrinuta vrata, baš kao sto si ušla u moj život....
Pojavila se iz hladne zime, nenadano, kao što uglavnom i biva. Virila je ispod kaputa crvene boje kao iz nekog drugog sveta, širom otvorenih očiju ispisivala note u hladnom vazduhu. Pisala je priču a ja sam čuo muziku. Razumeli smo se.
Ostala je tu u proleće, sa rukom zavučenom u moju, prepletenih prstiju poput ukrštenice. Oprezno, poput srne, spremna za beg na prvi pucanj, takla je neke stare ožiljke i rekla kako želi da postanu njeni. Sevne ponekad ona stara gorčina, ne da se tako lako. Ali, sve redje. Sve manje mi smeta. Ne prodire više toliko duboko i bolno. Svet dobija boje radjanja i klija, klasa, mrmori kao planinski potok ušuškan u stenu, pronalazi put kroz kamene oštrice ka nekoj novoj dolini, da postane sila i ostavi trag. Nečujnim korakom hodi uz mene, tako svoja a opet pomalo i moja, dovoljno da budem sit i čio i nikada više ne poželim da ostanem sam...
...nestvarna poput vremena i prostora noćas si odjedrila u neki lep san koji te kao magični ćilim doneo meni, da otvoriš oči u moje oči i spustiš usne na moje usne. Diši sa mnom....